Beograđani, dokle?

Kolumne Autor: Aleksandar Cvetković | 16:40 Petak, 14 11 2025

Dopustio sam sebi da posle osam meseci gledanja i negodovanja s pristojne razdaljine i iz automobila danas prođem peške nekadašnjim trgom Nikole Pašića (onim delom ispred Doma Narodne skupštine), a sadašnjim obesmišljenim delom centra Beograda kome je dodeljeno pogrdno ime koje neki neverovatno smatraju i pohvalnim terminom. I - zažalio sam.

Kako stalno govore predstavnici vlasti, pa čak i sam šef države „Što vam toliko smeta ta jedna tačka otpora itd...". E pa, nije to jedna tačka nego jedna od saobraćajnih arterija Beograda. Eto zato, g. predsedniče. Zato što treba stići svakoga dana sa jednog kraja Beograda na drugi bez rotacija, bez jednog mosta i bez normalnog saobraćaja na početku Bulevara kralja Aleksandra. Sada kada su šatori nikli i sa druge strane metalne i betonske ograde kolaps (saobraćajni) je sveobuhvatan.

Neko je, reklo bi se, odlučio da nam sve u životima obesmisli. Tako su postavljene te ograde i pregrade i slabašni policijski kordoni (danas kako shvatih sačinjeni od momaka u plavom iz Negotina kojima takođe nije jasno zašto su ograđeni ogradama i dokle). I dok niko ne može da se iz pravca Tašmajdana kreće trotoarom i kolovozom jer je neko to zabranio, realno protivzakonito i neustavno, istovremeno se potpuno neometano do istog „slobodnog" okupiranog  prostora može prići iz Kosovske ulice oko zgrade Skupštine. Policija je po vozilima i nešto tu kao dežura ali realno se lagano prolazi, tik uz Skupštinu, jer očito bezbednost tog doma i nije toliko bitna nikom. Tako ta „tačka otpora i slobode", kako je naziva šef države, u stvari postaje tačka pokazatelj nestanka smisla države o kojoj bi trebalo da brine i taj „šef".

Policija ne čuva realno ništa. Građani koji podržavaju vlast bukvalno 8 meseci okupiraju jedan park i jednu saobraćajnicu (i onako uzgred i zgradu Narodne skupštine, Starog dvora i Predsedništva, ali koga od turista više zanimaju beogradske znamenitosti jer „sloboda" je valjda važnija od nekih tamo zgrada, a imamo i neka druga stara zdanja za gledanje - bar dok se ne poruše). Započeta su i dva štrajka glađu na tom prostoru pa se šatori šire na sve strane. Majka mladića nastradalog u padu nadstrešnice traži odgovornost, slobodu i izbore. Poslanik vlasti traži da se saslušaju dve osobe sa Železnice za koje tvrdi da su odgovorni za pad nadstrešnice. Koliko god sam principijelno protivnik svakog štrajka glađu (jer vašem protivniku u stvari odgovara da nestanete pa ta žrtva baš i nije neophodna i nekako pogađa daleko od mete) razumem ga samo kao krajnje sredstvo obespravljenih. Sve drugo je još jedno obesmišljavanje. Vlast se već celu godinu u stvari u borbi protiv protesta ponaša kao da je opozicija demonstrantima a ne stvarna državna vlast. Nema odgovornosti. Nema rada državnih organa. Nema odgovora institucija sistema. Zato je ovo sve debakl države a ne zaista „klica slobode i otpora".

A i sa druge strane me(n)talnih ograda kao da se proizvodi sve više malih strana. Naravno sve sukobljenijih i nespremnijih da prihvate da smo svi država. Da je u stvari svako od nas država. Bez izgradnje građanskog društva i ozbiljne nacionalne države teško da će i sve izvesnije raspisivanje izbora promeniti ono što je u stvari vidljivo na svakom koraku našeg grada - mentalitet i strahovita nacionalna frustriranost proizvode užasnu teskobu i kolaps (ne samo saobraćajni). Zato mi smeta to što je okupiran centar mog grada i prestonice moje zemlje.

U Dvorski park nisam danas zalazio. I neću. Bar ne bih dok ne započnemo u njemu podizanje spomenika. Na obeležje čekaju Kralj Aleksandar Obrenović i Kraljica Draga. Takođe i viteški Kralj Aleksandar I Karađorđević Ujedinitelj. Baš ti spomenici treba da očiste simbolički i naše duše a i prostor koji mesecima ruinira naš život i naš Beograd. Beograđani, dokle možemo da ćutimo i da se povlačimo pred besmislom igrokaza koji dobrovoljno ili prisilno igraju svi po našim ulicama, trgovima i parkovima?

Nije ovo pitanje izbornih lista i politike. Ovo je pitanje logike i pristojnosti.