Foto: tw/Muzikahr

"Nisam spreman da te ostavim" - In memoriam Massimo Savić

Kolumne Autor: Aleksandar Cvetković | 01:55 Ponedeljak, 02 01 2023 Foto: tw/Muzikahr

23. decembra odlazeće 2022. godine je ovaj naš svet napustio fenomenalni Masimo Savić. Potresna vest je obišla kao munja ceo naš region. Odnosno obišla je ta vest onu zemlju koje više nema u ovom našem svetu. Ali koja je i dalje prisutna najviše upravo u toj umetničkoj, muzičkoj, kulturnoj dimenziji. Dimenziji koja i inače treba da ne haje preterano za granice, pasoše, administrativne dozvole i zabrane i slična svakodnevna ograničenja koja ljudi stavljaju, često bespotrebno, u svoje živote.

Uoči Božića, uoči Nove godine otišao je Masimo. Mesec i po nakon svog poslednjeg koncerta. Ispostavilo se da je svaka pesma, svaki stih i svaka rečenica iz zagrebačke Arene imala skrivenu poruku koju nam je ostavio da je tumačimo tek nakon tog 23. decembra.
Sedam dana od smrti jugoslovenske i hrvatske zvezde pop muzike Hrvatska radio televizija je emitovala taj njegov koncert života. U sumraku jedne ne tako lepe godine za čitavu planetu koja se nadovezala na one prethodne još u mnogo čemu užasnije dve pandemijske, odlazak jednog pevača možda zvuči kao ne toliko bitna stvar. Ali... kako nas na tradicionalnom Novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije 1. januara započete 2023. godine podseti dirigent Franc Velzer Mest, Niče je rekao da bi život bez muzike bio greška. Otuda je gašenje svake pojedinačne muzičke sveće ravno planetarnoj tragediji.

I zato poslednji koncert dobija značaj koji prevazilazi muzički doživljaj. Svaka pesma postaje uputstvo za život. Svaki stih je borba za dah. Svaka nota je trenutak u vremenu. Smenjuju se na sceni i gosti, baš onako kako nam se i u životu pojavljuju i nažalost nestaju prijatelji, rođaci, dragi ljudi.
A taj mag, umetnik, poput čarobnjaka izgovara magijske reči kojima nas utvrđuje u uverenju da će zauvek ostati uz nas dokle god treperi frekvencija njegovog glasa u univerzumu.
Poneki stih je mogao da nagovesti da nije spreman, da bi i on želeo još samo jedan dan. Iz njegovog jednog pogleda mogli smo bar da naslutimo ako ne i da doznamo sve, pjevao je dok suze ga nisu zabolele, a malom krugu velikih ljudi uputio je pitanje - zar više nema nas.

Iako svestan ograničenja išao je preko te granice, predao sebe potpuno zagrebačkoj publici (ali i svima nama koji ostajemo da ga gledamo ovako odloženo, kada već znamo da je nasmejani i zahvalni Masimo otputovao zamišljajući život u ritmu muzike za ples), upijao je energiju 13.000 ljudi koji su pevali, tapšali, igrali, smejali se, vikali, skakali, davali sebe njemu. Ponavljao je da publika ne može shvatiti koliko mu to veče znači. I nismo mogli shvatiti. Ja i dalje nisam siguran da li je to bio njegov pokušaj da zaustavi vreme, da dođe do daha ili da se oprosti od svih nas na poseban, junački način, da napravi vidljivi krug u žitu. Uz pesmu, uz stih...
 "Al' pitaj Boga ko zna
Gdje je pobjegla duša tvoja
Na zemlji, na nebu
Život tražim je ja
Da popije ova mora
Tvoje soli, mog bola..."

Ostaje inspiracija. Ne predati se. Da čak i kad je kraj blizu daš se u potpunosti. Da se nasmeješ. Svima i svemu. Čak i smrti u lice. Da obraduješ one oko sebe. One drage. Jer... zvuk putuje svemirom. Ne prestaje. Nama se nikud ne žuri. Bar bi trebalo tako.

Najnovije vesti iz ove kategorije