Foto: Zoran Spalajković

RAJSKO PLAVETNILO - iz neobjavljene pesničke zbirke "U dodiru vremena"

Kolumne Autor: Zoran R. Tomić | 00:26 Sreda, 28 12 2022 Foto: Zoran Spalajković

Često pitao sam se šta tô u plavim očima, naročito onim sanjalačkim ženskim, 
Ujedno nevinim, nežnim a prekrasnim, 
Nešto nestvarno, a opet tako prodorno i čarobno ima? 
Šta to ljude namagnetiše kad ih vide? 
Toplina ih i svetlost prožima, 
Namah ih bezmalo nesvestica obuzima. 
Što ni u jednim drugima očaravajuće takvo izgleda da nema. 
Možda silina odsjaja modroga mora, njegova širina, beskrajna horizonta crta, 
Privlačnosti jeza koju stvara ta dražesna, našoj vizuri teško dostupna daljina. 
Ili pak moćnog neba vedrina, kad podignemo glavu, a nad nama pokrivač kao somotska, meka, vazdušasta tišina.
Kraljevski namolovana, zatim ljubičasta vetrom ošinuta. 
Metilensko, zagasito u sâm suton spuštajući, 
Ta magličasta, natkriljujuća, moćna, nepregledna planina. 
Ili ona sitnih kristala svetleća saga,
Safirska dragocena, nepojamna azurna divota, 
Na tren se setih iskrica jednog kopaoničkog snega, 
Neodoljivog plavetnila savršenog leda, u senci tog parčeta života.

Pa me zatim spopadoše druge uspomene stare, 
U mislima uronih u letnju vrelinu jednog malog jadranskog pristaništa:
Boka Kotorska, Perast, sve među nama nevino beše, kraj onog romantičnog doka,
Pred očima mi banu slika onog oblog i prodornog, detinje ženskog vraga, 
Tek isturenog boka.
Blistavo lice šarmantnog, već jasno izđikalog opakog derišta.  
I nedugo posle, tršava presijavajuća zavodljivo se igrala mojim licem njena kosa, 
Počastvovanog mirisom rane mladosti, daha zamamnog, dodirom pravilnog nosa.
Dugonoga vila, u prekratkom srcasto višestruko isečenom šorcu,
U plitkim krem patikama platnenim,
Obučena u majicu jednostavnu belu,
Kad zemljom hodi čini se da leti, ustreptala, tanušna leptirica, s šeširom slamnatim. 
Kosimov portret profila Simonete Vespuči beše spram nje jedva uporediv, 
Skladno građena, divlja, treperava, laka, svaki joj pokret mazan a nepredvidiv.   
Tad veličanstveno sevnu tirkizna munja nad već posivelim morem, 
Prelete galeb kao na čokoladama Pionirovim mlečnim,
Ne, nije badava izreka da je otmena krv plava, 
Niti da nas mesečina blago istom bojom slučajno opija, dušu nam obasjava. 
Ona, Mirela bezobrazno se smeje, sunčane joj naočare u pokretu, pomera ih gore-dole, 
Iz uha joj pastelni cvetak leluja, amajlija zadenuta.
Oštrinu pogleda bistrog koji kao da ne zna da spava,
Guste joj trepavice otkrivaju,
Ispod razbarušenih šiški preukusnog cimeta. 
A sa strane teget minđušice dopiruće do somotnog vrata. 
Ah, kako me je tada kao da krade strasno ljubila usnama od ultramarin zlata, 
Iz okeanskih dubina, na licu poljskoga meda. 
Pa božanstvenu glavicu iskrivi malo, znak da je svoje ljupkosti i zanosne krasote svesna, 
Da se nikome do kraja ne da.
Možda još samo tog leta. 
I da će svet da pokori ceo, samo ako bude htela,
Uz buket raskošnih lobelija.
Kad joj padne na um, kad joj u srce sudbinska kap milostivo kane, 
Da se jedino suncu i nekom voljenom princu u naručje preda. 
Pregršt je nijansi te neopisive, prelivajuće plave, 
A svaka tamnija, sve tajanstvenija je, mistična,   
Majstorski satkana nalik onoj sa Šagalovog "prozorskog" platna, 
Porođena sa one strane jave. 

Dok mnogi ljudi danas se glože, novcem i vlašću obuzeti, mrze, ratuju, 
Propuštajući sve te zemaljske, prirodne lepote. 
Pa sluđen i zamišljen ostajem u čudu što ovaj kratki život sebi i svojim dragima ne posvete, 
Stvaralaštvu, umetnosti, bar divnim snovima i mašti ako ne (i) pameti. 
Pred nastupajuću novu godinu u vremenu našem strašnom, kao da smo blizu propasti.
Želim im da se pomirenjem, međusobnom tolerancijom i uvažavanjem časte, 
Namesto sadašnje svekolike bede, nasilja i strahote, 
Usred tekuće besmislene razarajuće globalne grozote.

Najnovije vesti iz ove kategorije