STRAH

Kolumne Autor: Zoran R. Tomić | 19:02 Petak, 05 05 2023

U vazduhu, na nebu, na zemlji,
U zemlji,
Strah.
Pored nas, u nama,
Širi se, kovitla, umnožava.
Plavi, raste.
Od njega, od nje, od njih, od nas.
Od svih.
Racionalan i onaj drugi.
Zaleđuje nas.
A noći crnje su no obično, besane,
Dani, iako sunčani, sumorni,
Smrću preplavljeni, dugi.
Plašim se i za mrtve i za žive,
Za one bliske, svoje, za nepoznate,
Za rođene i za nerođene,
Za nevine, ali i za krive.
Molim se za sve ljude, posebno za decu,
Molim se Bogu, molim za oproštaj svačiji,
A nisam svestan sopstvenog greha,
I ako ga ima, i ako ne postoji.
Molim se jer sam čovek, jer u ovom vremenu živim, trajem i gledam nem,
Pogrbljen, izgubljen.
Od užasa skamenjen.
Tekućih dana, nedelja bezmalo lišen nade,
Bíće sam koje ipak veruje, iako bez dokaza,
Sa suzama u očima, s nimalo ohrabrujućeg smeha.

I ne teši me pomisao da će sve, pa i ova pošast proći,
Jer to što je bilo i jeste tragično je nepojamno grdno te ostaje večito u nama.
Kao ožiljak, opomena oštra,
Teški šamar, nezarasla rana,
Dubokih žalosnih utisaka i uspomena iskopana jama.

Saosećanje sa izgubljenim životima bezmerno gajim,
Klanjam se senima mrtvih, ubijenih,
Pa odlazim u sebe ćutke, u misli svoje,
U položeno cveće i sveće,
U crkvu, pred Školu,
U neverici i nepresušnom bolu.
Neuspešno bežim u svoj nemir i teskobu,
U ovaj mukli, nedovršeni,
Tegobni, odbrambeni,
Vapijući stih.

Najnovije vesti iz ove kategorije