Foto: Miloš Živković

Tovariš Džekil i Mister Hajd

Kolumne Autor: Miloš Živković | 19:16 Petak, 03 02 2023 Foto: Miloš Živković

Prosečan naš rusofil (o natprosečnom našem rusofilu možda nekom drugom prilikom), primetih smucajući se ulicama našeg kobnog velegrada, s ponosom na usnama i sjajem u očima kliče ime ruskog čudotvorca Vladimira P. dok istovremeno, u ruci, neretko u obema rukama, čvrsto stiska flašicu hajnekena, flašicu koka kole, limenku energetskog bućkuriša red bula, cigaretu marke marlboro ili davidof. Zašto prosečan naš rusofil, inače najpodmuklija vrsta rusofila, ukoliko jeste to za šta se izdaje, dakle rusofil, upitah se potom, u ruci ne stiska flašicu ruskog kvasa, flašu percovke ili cigaretu marke java ili belomorkanal.

Isti taj prosečan naš rusofil, primetih dalje smucajući se ulicama našeg kobnog velegrada, obučen je mahom u preskupe sintetičke rite adidasa, superdraja i bosa, njegovu snažnu rusofilsku ruku krasi - doduše, uglavnom je ne krasi, ali intenzivno sanja o tome da je krasi - sat marke patek filip ili roleks, dok svoje rusofilsko dupe od tačke a do tačke b prevozi vozilom marke fau-ve ili be-em-ve, neprekidno imajući vlažne snove o kojekakvim poršeima, ferarijima i sličnim šklopocijama. Zašto prosečan naš rusofil, ukoliko zaista jeste to što tvrdi da jeste, dakle rusofil, upitah se dalje, ne nosi rubašku, kaftan i ostale ruske pinkle, ne pogledava u sat marke raketa, i ne šepuri se u ladi nivi, ladi rivi, moskviču ili nekoj četvrtoj ruskoj krntiji. Da ne pominjem da prosečan naš rusofil, kada odlazi u pečalbu, a u pečalbu neretko odlazi, odlazi put Beča, Gelzenkirhena, Braunšvajga i Berna, da ne pominjem i to da šopinguje u Milanu, Parizu i Palmanovi, da tek ne pominjem da stan kupuje u fensi favelama zvanim Belgrade Waterfront, West 65 Tower ili Lux 51 (sve kod poznate narodne pevačice u agenciji Residence Hill), dok siromašniji prosečni naš rusofil mahom čami u svom brlogu maštajući o dobitku od par miliona evra na loto-u, ne bi li i on, čim osvoji tih par miliona evra, pokupovao sve ono što poseduje imućniji prosečni naš rusofil.

Zašto onda prosečan naš rusofil - upitah se još i to, a bolje da se ne upitah - retko kad, gotovo nikad, ovim ili onim povodom, ne odlazi put Krasnojarska, Kazana ili Petrozavodska, kamoli da mašta o tome da u dušeke, jorgane i podgaće ušiva hrpu rubalja. Da ne zaboravim, prosečan naš rusofil, uverih se u to ćaskajući više puta sa prosečnim našim rusofilom, uglavnom bojažljivo i nezainteresovano sleže ramenima na pomen Čehova, Pasternaka, Majakovskog ili Čajkovskog, dok već na pomen Jevtušenka, Šostakoviča, Maleviča, Okudžave, Tarkovskog ili Dovlatova dobija napade astme, napade žuči, neretko i napade epilepsije, toliko o duhovnim potrebama prosečnog našeg rusofila. Šta na posletku, upitah se igrajući ruski rulet, onda ostaje od prosečnog našeg rusofila ukoliko mu oduzmemo ono što nikada nije ni imao - rusofiliju. Kad sve lepo saberemo i oduzmemo, smutimo pa prospemo, od njega zapravo ostaje jedan običan rusofob prerušen u rusofila, dakle, rusofob koji se doslovce davi u profanim i najprofanijim tekovinama zapadne civilizacije - ukoliko se, pak, u njima ne davi, ne davi se zato što su mu iz ovog ili onog razloga nedostupne, inače bi se u njima najradije udavio - a koji će, jer tako romore glasovi Baba Jaga i Kikimora što dopiru sa istoka, barem jedanput dnevno (poželjno je i više puta) odsečno lupiti šakom o sto, progunđati ime ruskog čudotvorca Vladimira P, dometnuti koliko mrzi pedere i prekrstiti se, dok će u posebnim, srceparajućim, prilikama biti u stanju i da pusti suzu i zađipa uz kaljinku.

U tom banalnom i smrtno dosadnom ćorsokaku, nedostojnom i prosečne ruske bajke, pomislih igrajući ruski rulet, mahom počinje i završava rusofilija prosečnog našeg rusofila, a zapravo rusofoba, katkad spremnog da žrtvuje sebe i druge ne bi li vascelom svetu, poput jajare koji ni po koju cenu neće reći da je jajara, dokazao da je baš on ono što on suštinski nije.

Najnovije vesti iz ove kategorije