Praznina koja se opire sebi - SIMPATIJE NA DALJINU

Kolumne Autor: Zoran R. Tomić | 22:23 Četvrtak, 09 06 2022

"Nadam se da će vam ova predavanja biti zanimljiva, pa čak i zabavna. Rigorozno zabavna...I ako čujete neki ironičan smeh, to sam ja".(Džulian Barns, Elizabet Finč)

Proteklih sedmica, pa i meseci, čak godina (pre)mnogo se govori i piše o bolestima, nesrećama, o zagađenju, o gaženju i prava i morala, o bedi, stradanjima, o ratu. O potkopanim zapadnoevropskim vrednostima i licemerstvu, o probuđenom duhu istočnjačkog imperijalizma (da li je doista imalo i spavao?!), o politici koja je prestala uistinu tô da bude, o goloj sili, o ucenama, sankcijama, o nepravdama i neprincipijelnostima, o smrti. O večitim ovdašnjim podelama i zabludama, o vraćanju (sve) grdnijeg, o negovanom populizmu i nacionalizmu. O gluposti, naivnosti i lažnom romantizmu. O  dobrano "priklještenoj" sadašnjosti. O budućnosti okrenutoj prošlosti, koja, ta budućnost - ako je i ima? - preti da (nam) nestane. 

Pritom, skoro i da nema reči o praznini u nama i oko (svih) nas koja je u savremeno doba postala drugo ime za besmisao. A okiva nas ona, ta praznina, i pojedinačno i kolektivno. Započeti tekst je posvećen baš njoj. Naspram one fizičke, prostorne praznine - on, ovaj spis nastoji da je ispreplete značenjima, umnim i čulnim. Da bude antipod one i onakve šupljine koja se na gluvi, samoodbijajući odjek svodi. Postoji li praznina ispunjena punoćom/"punoćom"? Makar samo onom fiktivnom. Jedino u glavi potpisnika. 

Nikada nigde ne be(ja)smo sami, nijednom kafu popili - a, kao, nju i "gledanje" uživo planirali smo poodavno, kad se jedared konačno opet budemo sreli - a od onda se videli nismo, samo se par puta gotovo čisto "službeno" čuli. A i od toga je prošlo više godina. Još par pre korona ere, bar. Ali, vezu smo nastavili, preciznije "dijalog": redovno preko jedne društvene mreže koju oboje koristimo. Čini se da je tako nešto i njoj i meni dovoljno, prijatno. Za sada. Odmereno.

Ah, da: držao sam njoj i jednoj grupi mladih a zrelih ljudi određene specijalističke časove na Fakultetu, nekoliko subota za redom. Izgledalo je ozbiljno a opušteno i prijatno - i meni i njima, tako mi posle rekoše (nadam se da im i korisno onomad tô beše). I tada sam je spazio, sedela je u "publici", negde iskosa, od mene ni blizu ni daleko: ma kako da je čovek ne primeti onako bistru, smeđokosu, duguljasto prefinjenog lica, dodatno naočarima produhovljenog, lepote poludivljeg potoka planinskog, zelenilom oivičenog. Za koji ne znaš ni odakle izvire, ni kuda sve žubori, kojim putem vijugavi - još manje gde se i u šta sliva, uliva. Nisam uočio - a i nisam ni usudio da je neprekidno pratim "žutom mrljom" svojom - za vreme časa nikakav njen suvišan gest, možda samo - ili mi se pričinilo? - neki njen nadmoćan smešak, biće da je bio prikriven, onako u bradu. Možda kao "repliku" na izvesnu moju asocijaciju, anegdotu, na kratak vic predaha od tema koje i nisu bile previše inspirativne. Pritom, njene oči, njih ne mogu da vam opišem jer ih nisam mogao a ni smeo da (p)osmatram duže. Jedino ih pamtim kao iskričavo sjajne. Jasno se sećam i frizure, slične onoj koju je imala Meril Strip u filmu Mostovi okruga Medison (sa Klintom Istvudom). Ne, na nju inače skoro i da ne liči (a ni "mi" na njihov odnos nimalo): "moja mrežna sagovornica" je pravilnijih crta lica, a obe su ljupke, tople. Blage, ona glumica već na prvi pogled. Ova druga, o kojoj vam zborim, izgleda nekako stamena, nedokučiva. Čvrsta, verna sopstvenim vrednostima u svakom pogledu. I, velim sebi, treba znati kada stati! Ako si uopšte s nekim ciljem i pošao. Osim da se ponovo latiš telefona, i ukucaš njeno ime. Pa odustaneš često od poruke da je ne uznemiravaš. A ni da ne pometeš sebe više nego što bi trebalo. 

One davnašnje subote meko a odlučno do katedre mi priđe: ozbiljna, inteligentna, ambiciozna, zbog toga ne manje ženstvena i originalno, zaprepašćujuće kontrolisana a koketna kako već zrela dama u zlatnim godinama može uzbuđujuća da bude. Odgovorih šta je htela i kako umedoh - kontakte poslovne i privatne ukrstismo - valjda sam posle, najpre, i jedan uljudan profesorski meil joj poslao. Zbunila me je, priznajem. Samosvesna, interesantna u komentarima: uzvraćala mi je, posle toga (i) s prelepim pejzažima valovite prirode njenog rodnog kraja. Vlastitoj porodici privržena, jasno je to proisticalo iz njenih reči. Na radnom mestu - slutim, ma u stvari znam po pitanjima koje mi je postavljala na predavanjima a i po porukama koje mi i šalje - ozbiljna, savesna i nadasve stručna. A, povrh toga, umetničkm i organizatorskim talentima darovana. 

Nazirao sam - kao i ona sâma, nevidljive granice oboma postavivši vešto - dokle je u našoj razmeni energije poželjno da kročim(o): lirske pesme drugih (i samo jednu svoju, ličnu!), muzika nežna, šale, aforizmi. Pričice moje, kanda i eseji - njene oštroumne, a motivišuće opaske. Čak, komplimenti. Ne, nipošto nije posredi hladna, već - da se tako izrazim - "trezveno romantična osoba". Nedavno me je na fejsbuku (koji inače nemam) kvalifikovala, častila me - isečak mi poslala! - atributom: njen "omiljeni profesor" (sic!). Pametnom, dosta! (Meni i nije, mestimično.) Izgleda da smo se u miljeu vibera nekako našli - i najbolje snašli. Uz ponešto obostranih nagoveštaja umereno iskazane naklonosti i međusobnog snažnog uvažavanja. Tih dvestotinak kilometara koje nas fizički razdvajaju - ni malo, ni mnogo - izgledaju nam primereno za slatku, otmenu pisanu komunikaciju. Ma ima tû, u našim ovim i ovakvim "razgovorima", i primesa politike, pa i filozofije, nesumnjive poetike i nostalgije. A sve protkano etikom i estetikom. (Ne spominjem erotiku jer bih mangupski slagao/!?/, u najmanju ruku dobrano ovu tananu sagu "isfilovao".) No, u sadašnja pohabana, traljava, ružna i otrovna vremena ipak smo našli - ona i ja - još jedan od prilično retkih, sveži dašak, oazu, azil. Pa i svojevrsni kanal, zabran, osećam tako. Preterujem, ali sam zbog toga čudesno zadovoljan. Na trenutke. Ili isključivo u mašti?

Ne, nema pouke, nadam se ni kraja opisanim, za mene osobenim, obostranim simpatijama na daljinu. Poenta je samo tô da svako izgrađuje - /iz/gradi ili ne - sopstveni svet. U sebi. Koncu privodim samo ovu belešku. I neka nastave da teku skicirane "vibracije" sejući dragocene slike, misli, reči. Potonje naročito u mome umu, i to (mi) samo ona, možda može saseći; toga se (i nje) nipošto neću odreći! 
"Na svom životnom putu krivudao sam i kolebao se između verovanja da je sve u mojim rukama i svesti da je sve beznadežno i daleko izvan moje moći..."(Džilijan Barns)

Najnovije vesti iz ove kategorije