LAHOR

Kolumne Autor: Zoran R. Tomić | 12:01 Petak, 28 04 2023

I tako je one sredine aprila u danu u kojem se sunce negde netragom izgubilo
A kiša kao da je dobila krila, 
Opojni neočekivani Lahor s beogradskog Taša na jedna vrata stare zgrade prekoputa iznenada zakucao. 
I načas me vedrinom i miljem nespremnog celog preplavio.
Stasiti Lahor očiju smeđe zelenih prostoriju celu je osvojio, 
Pojavom svojom veličanstveni spektakl mi priredio,
Vazduh uskovitlao, sve okolo podmladio i kao u meku svilu uvio. 
Senzaciju i oduševljenje porodio, 
Cvetnu poljanu raskošnu razastro,
Lice mi kapljama rose posuo,
Novim valerima sive zidove osvežio,   
Osmehom blještavih zuba i pramenovima kose zlatne živost u moj posustali svet vratio.
Razgovetno, vešto, prelepo, 
Kao da mi je duhovnu odu radosti besedio: 
O književnosti, muzici, pozorištu, i još ponečemu treperavao božanstveno, 
Inspiraciju i stvaralačku slobodu posejao, 
Poeziju Rilkea mi recitujući kao himnu podario,
Na dela Dostojevskog, Tolstoja, Njegoša, pa i Kundere me zanosno podsetio. 
Asocijativno, beskrajno šarmantno, 
Vrlinama protkano, bezazleno, neposredno. 
Učinilo mi se čarobno srodno, nezaboravno. 

Doista, kao da se predamnom anđeo lepršavi stvorio, na kratko sleteo bešumno 
Da bi se malko odmorio, te dosadu, depresiju i prašinu mi iz duše pomeo. 
U struju blaženstva me uključio,  
Disanje ubrzao, zenice proširio, 
Čitavo uzdrhtalo telo mi Lahor neodoljivi prodrmao,
Godine mi nežnim glasom i belinom svoje puti kao da je prepolovio, 
Čudesno bujnu maštu razbuktao, 
U meni vatru od rubina odavno zaspalih naložio, 

A beše uživanje i gledati netremice tû vilu proporcija savršenih, 
Pokreta laganih, skladnih,  
Divotno opuštenih, smelih.
Medom kaskadne ženstvenosti aranžiranih. 
Ujedno slušati je kako govori umno, zračeći snažno,
Lako, slikovito i umilno. 
Bajkovit beše taj tandemski sat proveden i nešto više, 
Rajskog susreta i plavetnila nezaustavljive plime njene, 
Da bi se ikada čak i snu ponovio. 
Pa mi se kasnije blago nestvarnim učinio, kao da se nije ni zbio, 
Bezmalo nikada dogodio.
Ali nepogrešivi osećaj okrznute prâve sreće nije me napustio, 
Jer sam je bisernu i prefinjenu makar i prekasno tada upoznao, 
Usana rozikastih izazovnih, diskretnih obrisa prsa ispod krem bluze odškrinute sam nazirao, 
Struk devojčice i vitke noge u farmerkama boje priobalnog mora zasvagda sam zapamtio, 
Sazvežđe radoznalosti i maestralne energije, 
Nepretenciozno besprekorne pleneće elegancije,
Mnogostrano obdarene ličnosti sazdane od aure morske pene i zapljuskujućih oblina, 
I strasne muzike opijajućih zagrljaja koja prijatnost prisnu širi, 
Taj samopouzdanjem ispunjen povetarac koji vragolasto ćarlija,
Izgleda da nikada ne staje i sve postiže, a opet kao da nikuda i nikome ne žuri. 

I samo paperjasto otmenu ruku za rastanak bojažljivo njenu dodirnuh, 
Svestan strelovitog groma ljubavnog koji me je ravno u srce možda i poslednji put 
Razorno, vanvremenski pogodio. 
Bez borbe me pokorio,
Onda se volšebno u ove stihove pretvorio.
Da bi me nedugo posle jednom porukom kao hladnom vodom polio, 
Surovom stvarnošću me zanetog opomenuo i rastreznio.
No, Lahor se ipak u mojoj duši već bio duboko urezao, 
Zasvagda udobno a setno nastanio.
 

Najnovije vesti iz ove kategorije