Mislio sam da voleti više ne smem,
Da ne umem, ne mogu,
Da prestao sam da razaznajem mirise i boje,
Da me je snaga zauvek izdala pusta,
Beskrajni čemer i tuga celog obuzela.
Izgledalo je da bolestan koračam ka ništavilu,
Da mi se u glavi zloslutne ose roje,
Da vidim sopstvenu pogrbljenu senku
na putu ka večnom grobu.
I kao da sam se u stenu pretvorio,
Nasukanu, hladnu, beživotnu,
I sebi omraženu, tuđu,
Dosadnu i sâmome Bogu.
Svestan šta bio sam, o čemu sanjao
sam nekad,
Čime se lud i mlad napajao tada,
Ali mi se tajnom čini ko sam sada i šta
ću sutra, ako ga uopšte bude, biti,
Da li ću u mraku pasti, ili i dalje u
mutnoj vodi u sebe zagledan tupo
opstajati?
Pa zastadoh pred silinom prostranstva
neba i šûmom nevidljive ptice,
I zapitah pred ogledalom se zbunjen,
gde je iščezla vera, sreća,
posebno ona naklonost jaka,
A možda je bila lažna, na koncu i
surova, kratka?
Da li sam umesto lepote umišljene,
prazninu gluvu zaslepljen oko sebe
sejao,
U mašti nepostojeći raj vajao,
Da li mi je život doista uzalud tako
besciljno unazad trajao?
A onda mi se iznenada, nedavno, baš
na razmeđu dvaju leta,
U tami rodi tračak blistavog sunca,
Na pomaljajućem horizontu
nagoveštaj mirnog mora,
Cvetne livade i opojne šume,
Videh svetlost božanstvenu, novu,
boje meda i žita,
Bistrinu očiju njenih osećajnih,
modrih,
Toplinu ruku kako mi u susret idu,
Da razumeju i grle.
Jedno otključavajuće srodno mi srce,
Glas neki koji umiruje i punoćom
pleni,
Široko osmehnuto, nadom okupano,
Da ljubav pruži bezrezervno i primi
otvoreno,
spremno,
Nestvarno čarobno,
Nalik voću zdravom i zrelom,
Dražesno žensko lice.